U doba kada pokušava da se protjera sva srpska tradicija Crne Gore i obezvrijedi djelo i jezik na kom je stvarao sveti vladika i vladar, najveći pjesnik i mislilac srpskog roda Petar II Petrović Njegoš, nevjerovatan je susret s mladićem Adamom Avramovićem, uskoro ljekarom s prosjekom blizu 10, kome su gospodar Crne Gore i njegovo djelo uzor i životna filozofija. Kao Srbin iz Crne Gore prkosi i takozvanim Montenegrinima, ali i svima koji se podsmijavaju tradiciji.
Uskoro će Adam diplomirati na Medicinskom fakultetu u Beogradu, otići kao i mnogi mladi iz zemlje, a on je odabrao Njujork ili Majami, ali se i na tom putu po mnogo čemu izdvaja od svojih vršnjaka, mladih uopšte.
Prije svega po interesovanjima koja duboko zadiru u čitanje i filozofsku promisao. Odrastao je uz gusle i epsku poeziju, uz Njegošev „Gorski vijenac” i ostale misli koje je u svoje djelo satkao vladika, a ljubav i sklonost tradiciji, filozofiji i duhovnosti pravoslavlja ponio je iz doma od djeda sveštenika i majke ljekarke. Uz gusle je izučavao i muziku raznih podneblja, uz Njegoša, čitao najveće mislioce svih meridijana i boja...
– Zaista bih bio čudak za svoje vršnjake, da se uz pisanje i čitanje, gusle i Vivaldija nisam latio i lopte i bio odličan fudbaler u klubovima „Sinđelić” i „Obilić”, kaže Adam koga zatičemo u restoranu „Sinđelić”, čiji je vlasnik njegov otac Miki Avramović, dugogodišnji prvi čovjek Diplomatskog kluba u Beogradu, službenik američkog Stejt departmenta, a danas ugostitelj čiji su gosti diplomate, političari, advokati, pisci, svi oni koji nešto znače u srpskoj prestonici. I Miki i supruga Ljiljana Avramović, Crne Gore su listovi, a da korijene ne čupaju svi, a posebno srpske, dokaz je Adam, koji je ponio ime po prvom čovjeku, a srpsku tradiciju iz patrijarhalne i ka Crkvi okrenute porodice iz koje je ponikla i najmlađa igumanija u istoriji SPC.
● Širok je dijapazon Vašeg interesovanja, ali i neuobičajen za mladića današnjice, nema turbo-folka, splavova, džipova... ipak biste mogli da imate sve to?
– Iz kakve kuće potekneš, tako ti je i interesovanje, pa sam ja među onim mladićima koje zanimaju gusle, narodna poezija, Njegoš. U domu se „udaraju” temelji, a onda kako napredujete u shvatanju svega ili nadogradite ili odbacite sve. Smatram da oni koji odbace taj dio vaspitanja stečenog od roditelja, teško sebe nađu i u budućem životu. Da nadogradite sebe, od temelja krećete, kao i nacija, pa idete naviše. I stoga je potrebno da to bude stabilna tvorevina potekla iz kuće. Kada neko mimoiđe svoje temelje i pokušava da pobjegne od suštine, posebno nacionalne, one koji su obilježevali tvoje pretke, on je naopaka piramida, nema neku sposobnost da opstane u životu i da se izbori najprije sa sobom pa onda i sa drugima.
● Odakle tolika vezanost za gusle i guslarsku pjesmu?
– Gusle su ljubav moje majke Ljiljane Avramović, psihijatra. Dio psihoanalize je i teorija o kolektivnoj svijesti, onom što mi nosimo u sopstvenom narodu vjekovima, ono nesvjesno. Susret s narodnom poezijom, guslarskom epikom od najranijih dana uticao je na moj razvoj. Čovjek se uči univerzalnim vrijednostima i kodeksima, a na mene je prenijeta i narodna pjesma koja se kroz generacije s koljena na koljeno prenosila u našem narodu. Tako su generacije vaspitavane i odrastale. Upravo je to omogućilo progres civilizacije, da su se dobre, najbolje stvari tako prenosile. Narodne pjesme su tako opstale. Kada su se stvarale, svako je dodavao nešto dobro, najbolje, pa je lošije izbacivano. Prema mom mišljenju, to je direktno evolucionistička Darvinova teorija u okviru same poezije, odnosno usmene riječi.
● Koje su guslarske pjesme i guslari najbolji?
– Teško mi je da izdvojim najbolje, ali od svih guslara najviše volim Branka Perovića i posebno njegove pjesme „Po stazama krvavijem” i „Balkansku caricu”. Volim, naravno, i Đorđija Koprivicu, sada jedan od naših najboljih guslara budući da je Perović preminuo. Od Koprivice, recimo, najradije slušam „Smrt popa Mila Jovovića”, mada ovu pjesmu i drugi izvode. Dešava se nekad da i grupa guslara pjeva jednu pjesmu, pa se smjenjuju, recimo „Smrt oda bega Mušovića” gdje se radi o jednom od najvećih heroja iz Markovine, Nikcu od Rovina.
● Paralelno, čujemo, slušate i Vivaldija?
– Da. Mada neki smatraju da to nije toliko kompatibilno, ali obje muzike preživljavaju vjekove. To je upravo ona suština – dobre stvari nadživljavaju vrijeme. To su upravo gusle i kompozitori koje najradije slušam: Vivaldi, Mocart, Šubert, Šuman, Betoven.
● Upoznajete li svoje okruženje sa vrijednošću gusala i narodne poezije?
– Da, ali u našem narodu postoji mržnja prema sebi i autošovinizam. To je eskaliralo u poslednje vrijeme. Kada kažem svojim vršnjacima da obožavam gusle i kad citiram gusle paralelno sa Hegelom i sa Kantom, sa nekim stvarima za koje neki smatraju da je viša filozofija, gledaju me poprijeko. Pitaju kako sebi dajem za pravo da ubacim narodne umotvorine i vrhunsku filozofiju u istu rečenicu. Pa upravo to dajem sebi za pravo, jer nam je vrijeme dalo to za pravo. Naš srpski narod postoji, a postoji isto tako i njemački narod, i smatram njihove misli i mislioce sinetezom filozofije, to je evropska filozofija. Otvoreno je zgražavanje i svaki pokušaj da se ljudi oplemene kroz našu tradicionalnu guslarsku pjesmu, nailazimo na ćutanje, odmahivanje rukom i na kraju na pozivanje na „argument” da ja što slušam gusle u suštini nisam normalan.
● Rijedak ste student koji ne samo da je jednom, već više puta pročitao Njegošev „Gorski vijenac”. Pritom ustajete u odbranu Vladike Rada kao našeg najvećeg stvaraoca i mislioca?
– Upravo tako. Sa Njegošem sam se susreo od malih nogu kada mi je mama čitala, a djed citirao „Goski vijenac” i „Luču mikrokozma”. Međutim, nisam Njegoša u potpunosti razumio ni kada sam otišao u srednju školu. Nije on nešto što samo jednom može da se pročita u srednjoj školi i da se razumije u uzrastu od sedamnaest godina. Neophodno je još od malih nogu uvoditi naše nove generacije u taj sistem razmišljanja, cjelokupnu paradigmu „Gorskog vijenca”. Kasnije bi to mlado biće sebe samo nadograđivalo i u skladu sa tim tumačilo vladičino djelo, koje mu može biti ideja vodilja u životu. Meni se upravo to dogodilo, sa sazrijevanjem sam sve više razumio Njegoševu poetiku i filozofiju „Gorskog vijenca”. Stepen zrelosti je u direktnoj korelaciji sa tumačenjem Njegoševog djela. Do sada sam sedam puta pročitao „Gorski vijenac”, a namjeravam još mnogo puta do kraja života i to paralelno sa drugim djelima kao što je recimo Geteov „Faust”, Heseov „Stepski vuk”, ali i Pavićev „Hazarski rečnik”. To su sve kapitalna djela evropske civilizacije, nešto sa čim kultura ovog kontinenta može da se ponosi, što Amerika i Afrika, Azija... Indija ima „Mahabharatu”, a naš „Gorski vijenac” je čista esencija mudrosti i filozofije. No, slovenski duh nažalost nije naklonjen filozofiji. Kada pogledate cjelokupnu slovensku misao, više je naklonjena deskriptivnosti, pa i ruska, s izuzetkom Dostojevskog, od Šolohova, Gogolja do Tolstoja. To su sve knjige pisane u ogromnim tomovima, koje nisu objašnjavale bit čovječiju, a to je ono što odudara od tipičnog slovenskog načina pisanja kod samog Petra II Petrovića Njegoša. Dakle, on nudi filozofiju, samu srž egzistencijalizma, kako bi čovjek trebalo da se vlada, nešto prije samog Kjerkegora.
● Sa djelima svih tih pisaca suočili ste se do sada?
– Da, i mnogo, mnogo drugih.
● Očito da su Vas nadahnuli da se i sami latite pera, pa su uslijedile nagrade za mlade pisce...
– Dosta sam pisao, a nagrađivan sam od osnove škole pa nadalje. To su priznanja za najbolje djelo u Beogradu i u poeziji i u prozi. Prva je bila nagrada za djelo Kluba književnika „Dostojevski” i nagrada „Stepa Stepanović”.
● Kako neko tako mlad sve to postige – prosjek od 9,5 do sada na medicini, pa igranje fudbala, pisanje, čitanje, muzika, gusle, Njegoševa misao, evropska i svjetska filozofija...?
– Kao neko ko je izučavao „Gorski vijenac” i samostalno, i uz pomoć djeda sveštenika i majke neuropsihijatra, naravno da sam uviđao da moj svijet mora biti nadograđen, kao i ja sam. Morao sam da savladam filozofiju, logiku. Kada govorim o logici, govorim o matematičkoj, uzročno-posledičnoj vezi, Lajbnicu, i o mehanizmima zaključivanja, greškama u zaključivanju, logičkom kvadratu, argumentima u logici. Kada se to savlada, kada je kao što je rekao Pitagora „čovjek mnogoznao” on ima fleksibilan mozak, lako uči. Šta god da mu date, on će da nauči. To je pitanje isto ono o kome je govorio Dositej Obradović – Mlad mozak je kao sunđer, tad ga treba razvijati, kasnije on postaje kao vosak, ne može da upije. Upravo je u tome stvar. Iako su, kada se pogleda na prvi pogled, medicina i književnost suprotne, neko ko je prošao kroz sve etape razvoja svoje ličnosti i sve etape filozofije književnosti, ne pada mu teško da uči ni nuklearnu fiziku, a kamoli medicinu. A, kamoli da piše, igra fudbal, sluša gusle, ostalu muziku...
● Sve je ovo nekako poteklo iz tvojih korijena iz Crne Gore?
– Upravo tako i sa očeve i sa majčine strane korijeni su mi tu, u Crnoj Gori, Milijanovići, Milići, Kuči... Zbog trenutnog političkog stanja u Crnoj Gori, prije svega zbog položaja Srba, i pokušaja brisanja srpstva smatram da se u Srbiji mnogo ljudi stidi svojih crnogorskih korijena, a više od polovine u Srbiji vuče korijene iz Crne Gore. Prva državnost Srba je bila u Crnoj Gori, od Duklje pa nadalje. Kasnije je to bio Ras. Ne može se brisati i poreći srpska istorija i činjenica da većina Srba vuče korijene iz Crne Gore. Mnogi se nažalost stide da kažu da su iz Crne Gore zbog politike aktuelne crnogorske vlasti i toga što se dešava oko Srpstva u Crnoj Gori.
● Iako ukazujete na problem oko Srba i Crne Gore, otvoreno kroz život idete vođeni Srpstvom i Njegoševom filozofijom...
– To je nešto posve normalno za mene i moj odgoj. Pokojni djed Miloš Jovanović bio je sveštenik u Guči, nosilac naprsnog krsta, i moja obožavana ličnost. U svojoj kancelariji imao je Njegoševu sliku, uz koju je odrastala moja majka, kao i moj ujak koji je po Njegošu dobio ime Rade. Djed je rođen u Crnoj Gori i doprinio je sticanju nekih znanja i tome da sam vrlo religiozan po svakom pitanju. Ne doživljavam pritom religiju kao što to čine, na primjer, islamisti na Bliskom istoku. Smatram da se Biblije treba pridržavati u onom socijalnom smislu, pomoći drugima, pomoći sebi, i imati to kao neki najviši cilj. Striktno pridržavati se crkvenih obreda i redovnih odlazaka u crkvu, ne čini religioznog čovjeka. Religiozan čovjek je onaj koji čini dobro djelo, što je vrhunac duhovne misli. Religija je bitna kao spoznaja svog početka i kraja. Onaj ko se vlada religiozno, nema strah od smrti, svakog je momenta spreman i sposoban da ga Bog pozove i da ne žali ni za jednim danom i za tim što je uradio juče ili danas. Religija je ono što čovjeka priprema za smrt. Naučio sam to u kući djeda sveštenika. Rođen je 1937. godine na katunu između Gusinja i Andrijevice, pa nije tačno u papirima precizirano mjesto njegovog dolaska na svijet. Ostao je u planini sa roditeljima do svoje pete-šeste godine i onda prelaze u Srbiju, u Brehu. Otac mu je bio komandant granične straže, na granici sa Albanijom. Zvao se Ljubiša Jovanović i tu je na službi sreo prabaku Mirušu Milić. Moj pradjed Ljubiša je bio peta generacija Bulatovića. Jovan Bulatović je prebjegao zbog ubistva turskog bega i promijenio prezime u Jovanović nastanivši se u selu Dobrače. Jovan Bulatović je poslije izrodio generacije, prebjegle u Srbiju ženili su se Crnogorkama. To je im je ta priča da bi održali vjerovatno crnogorsko porijeklo.
● Kako to da najpismeniji, najučeniji, najodaniji zemlji odlazi iz nje?
– Kao što sam rekao, ljudi se podsmijavaju guslama. I kada neko ko zaista ima veoma duboka osjećanja prema svojoj zemlji ode, to ljudima upadne u oči, kao i onaj ko se otvoreno izjašnjava kao Srbin. To se primijeti. Ostaje, drznuo bih se da kažem, bezlična i amorfna masa, koja je plastelin i dobra za manipulaciju, oni koji imaju meku kičmu u Srbiji. Dokle samo takvi budu ostajali u zemlji, i dokle god materija bude iznad duha, i dokle god se budu prodavali za par dukata, kao i u Crnoj Gori, i budu željeli da budu robovi, taman zbog budućnosti svoje djece, žene, dotle nama neće biti dobro. Ja sam vrijednim radom i načinom na koji sam pristupao svom obrazovanju definitivno zreo za život u inostranstvu i da se bavim svojim poslom, kao stručnjak adekvatno plaćen za ono što zna i radi. Kofere, dakle, pakujem za SAD, ali sa mnom putuju i gusle i Njegoš i moje srpsko porijeklo iz Crne Gore.
M.Nj.
Mati Jelena najmlađa igumanija SPC
– Rođena sestra moje bake popadije je mati Jelena, igumanija manastira Žiče. Imala je 12 godina kada je otišla u manastir. Najmlađa je igumanija u istoriji SPC i može se reći da je čak i najveći graditelj manastira Žiče poslije njegovog ktitora Stefana Prvovenčanog. Ona ne bi sigurno voljela da ovako lijepe stvari pričam o njoj, ne voli hvale, jer smatra da to nije duhovno i da sve radi zato što tako treba. U manastiru je i moj ujak Goran, koji se takođe zamonašio u Žiči, nakon što se krenuvši put Svete Gore susreo u lavri Nemanjića sa svojom tetkom igumanijom Jelenom. Tu je ostao pod imenom Jakov. U istom manastiru umrla je moja prababa, iz doma Milića, kao monahinja Jelisaveta.